munja
Aktuelnosti
Aktuelnosti
Aktuelnosti
Istorijat
Naši heroji
Media
Kontakti

 

Iz štampe

Nagrade i priznanja

Priče i tekstovi

Galerija slika

   


<- VIŠE ME NIČEGA NIJE BILO STRAH


Abdulah Sidran, pjesnik, akademik

Tada, početkom aprila 1992. godine nisam znao ama baš ništa o tome da li neko u Sa-rajevu, u BiH, priprema bilo kakvu odbranu od agresije koja slijedi, i rata, o kojem sam pisao da će doći, a žestoko se nadao – da neće. Oni koji su znali, nisu mi kazivali ništa ni o kakvoj ‘’Patriotskoj ligi’’, ‘’zelenim beretkama’’, i onim ‘’Bosna 5’’, ‘’Bosna 7’’, itd. Valjda kao pjesnik i ‘’boem’’, nisam zasluživao povjerenje tih ljudi. Znao sam, dakle, ono što se
golim okom dalo vidjeti: prolaze gradom prelijepi, stasiti,mladići, uredno uniformisani i naoružani, svaki mi izgleda kao sušto oličenje muške zrelosti, snage i ljepote. Svi su mi oni,
po godinama, mogli biti djeca, a gledao sam u njih kao što dijete gleda oca. Bijahu to naši ‘’specijalci’’.

Stanovao sam u prizemlju jedne zgrade u centru grada. Jednoga dana, u radio – program ‘’upade’’važan čovjek iz Štaba TO, da saopšti kako ‘’imamo informacije’’ da četnici, u manjim grupama, planiraju ući u grad, s ciljem ‘’likvidacije istaknutih javnih ličnosti’’, itd. Uobražavajući sebi da spadam u takve – plaho se prepadnem i počnem noćivati kod komšije na trećem spratu. Ispričam to, koji dan poslije, jednom ‘’Bosnašu’’, a on mi rekne ovako:
‘’ Znate, gospon Sidran, da bi četnici došli do vas prije toga bi moralo poginuti barem stotinu ovakvih kao što sam ja!’’
‘’ Baš je tako!’’

Snesem šahovsku garnituru sa trećega sprata, i cijelo ljeto, svaku noć prespavam pokraj otvorenih prozora. – Više me baš ničega nije bilo strah, a nekako bi i sramota bilo ostati živ,
ako nam gine takva mladost i takva ljepota.

Kao sarajevsko dijete, nisam volio policiju. Nikakvu policiju nisam volio. U svakom filmu, ‘’kaobojskom’’ ili ‘’gangsterskom’’, navijao za indijance i kriminalce. Uhvatim sebe da žestoko volim Dragana, Kemu, Gafu, i još više – sve njihove, poznate i nepoznate, borce i junake – specijalce, te zapišem, kao stihove:

‘’Prva policija, a da je moja,
prva policija koju volim! ‘’

U to doba, plačem ne krijući, kad dođe vijest o pogibiji kojega od ‘’mojih’’, ‘’Bosninih’’ specijalaca. Ne bi se ni danas mogle obuzdati suze, ako bismo ponovo odgledali onaj tv- spot ‘’Vojnik sreće’’ sa ‘’Bosninim’’ specijalcima i pjesmom Dine Merlina:

‘’ Pucaj, ne možeš mi ništa,
ja sam ko svemir velik,
pucaj, (topova trista) ne možeš mi ništa –
moje je srce čelik! ‘’

Već onda smo, suznih očiju, prebrajali ko je od tih momaka ostao živ. Bilo lako prebrojati: više mrtvih nego živih. Pa se sjetih momka niz komšiluka. Lijep kao Apolon, ostao nepokretan, sad živi negdje u Lionu, u kolicima. Bio nepušač, pa mi često, kroz prozor, dodavao cigarete iz svoga boračkog ‘’sljedovanja’’. Tugo, tugo, strašna ljudska tugo!

I kad bi naše tzv. društvo bilo najpametnije i najpravednije i najbogatije – a od takvog smo društva dalje nego što smo bili prije 50 godine – ne bi umjelo pronaći način da se našim
borcima, specijalcima Odreda policije B O S N A najprije, valjano oduži i zahvali.

Neka ova knjiga posluži barem tome – da ih ne zaboravimo.

<-